Dajem ti verse i note...
„Podigni zid bezbroj godina dug |
Some things just happen and then you can't live without them
Jednom davno je neki pametnjaković rekao da svaki čovjek ima predodređen tijek života, neki drugi debil je to nazvao sudbinom, a hrpa budala je uzela to zdravo za gotovo. Vjerovanje u sudbinu je postalo nešto sasvim normalno, svatko je ima i nitko ne može protiv nje. Naravno što smo stariji to ona postaje manja, beznačajnija, gotovo neprimjetna. I onda se odjednom svede samo na umiranje, na to kako i kad nam je suđeno umrijeti. Postane nebitno sve ostalo i koncentriramo se samo na taj jedan trenutak u kojem ćemo zauvijek napustiti ovaj svijet i sve ono što smo nazivali sudbinom. Romantičari su cijeloj priči dodali priču o suđenom,onom nekom tko je tu baš zbog nas, kao i mi zbog njega. . Pitam se da li je iti jedna od tih budala zamišljala svoju sudbinu kao nešto crno ili je i ona postala isprazna i stereotipna kao i svi ostali dijelovi našeg života? Dal odbijamo svoju sudbinu ako nam se ne sviđa, ili ako smatramo da je ne možemo tako lako uklopiti u ostalih tisuću i tisuću mizernih sudbina? Jel Hitler imao svoju sudbinu? Dal ju je ostvario, i jel baš zbog toga što ju je prihvatio bio takav kakav je bio? Zar uistinu očekujemo da je upravo naša sudbina priča iz bajke...kućica u cvijeću, ruku pod ruku s onim nekim...a šta ako se jednog jutra probudimo i shvatimo da smo se izgubili u svemu tome, da živimo nešto toliko daleko od ružičastog oblačka? I postanemo bolno svjesni da je to što živimo možda upravo ono što nam je predodređeno. Šta ako poželimo vrisnuti i probuditi se iz takvog života i promijeniti sve ono što ga čini, pa i samog sebe? Imamo li pravo na to ili smo ipak nemoćni, još jedna patetična sudbina u nizu... Vjerujete li da je sudbina nešto što se gradi godinama, da je to možda drugo ime za jedan običan fenomen života? Ili vjerujete da se u jednom trenutku, u jednoj malenoj sekundi dogodi nešto što će vam promjeniti ostatak života? Mislite li da je moguće da vam jedna minuta upoznavanja, jedan susret može preokrenuti čitav život...i to toliko da se više ne možete okrenuti nazad, ne možete trčati naprijed...ne možete ništa, stojite u prostoru i vremenu tako klišejski, kao neka blesava lutka na koncu...a taj koji upravlja vama ima svo vrijeme svijeta da zajebe vaš bijedni i nebitni život. Zar je moguće da se čitav vaš život može svesti na tu jednu sekundu, i koliko ustvari o nama ovisi sve skupa. Jesmo li svjesno učinili to što smo učinili u tom trenutku koji je možda predodredio milijardu budućih trenutaka? Ili je i to stvar sudbine? Nešto što se moralo dogoditi tako kako je, i bez obzira na to željeli mi ili ne, taj trenutak postoji, a ono što slijedi je samo priča, već odavno ispričana...i čekala je samo nas da odglumimo glavni lik u romanu. Ljudi se često igraju sudbinom, ne mislim pritom da je pokušavaju promjeniti, niti da je izbjegavaju, već je često omalovažavaju...svaku glupost u životu nazivamo sudbinom, svaka ljubavna priča koju žvimo je naša sudbina...svaki pogled ili poljubac je suđen...ne krivim ljude, u konačnici i ja pripadan toj grupi...zar bi uistinu svijet mogao postojati, a život imati bar ovu sićušnu mrvicu smisla da nije tako. Zar bi mogli biti zaljubljeni kad ne bi mislili da je upravo taj netko naš suđeni i da je upravo ova ljubavna priča ona kojoj je predodređeno da traje i traje? Vjerojatno ne bi! No onda opet, možda je upravo zato nemoguće prepoznati pravu sudbinu, možda ćemo na kraju biti još jedni od onih koji su posudili krivu knjigu u knjižnici i sad su zapeli u njoj...Možda će nam ta priča biti ljepša, možda će naizgled biti prihvatljivija, no možda...samo možda se u njoj nikad nećemo osjećati tako dobro, kao u onoj koja nam je bila predodređena...Nije sve crno tako crno...Niti je zlato sve to sija,hehe! |
Priča I.
T.S. (43) oduvijek je živio dvostrukim životom,ili možda i nije...ali,otkad ga sjećanje služi to je bilo tako. Naravno nitko nije znao,zašto i bi? Tajne su tu da se kriju. Ne sjeća se točno u kojem je trenutku postao takav kakav je danas. Dal je to bila neka određena sekunda,minuta ili događaj. Zna samo da se zauvijek promjenio,nije mu se sviđalo osoba koja je postao,pa je sasvim umješno godinam čuvao i ovu drugu. Onu koju su napravili neki drugi,prije svega njegovi roditelji. Dal su oni krivi što je dio života proveo u mraku,i jesu li svjesni koliko bi želio da netko opet ugasi svjetlo. Sastavili su ga na najbolji mogući način. Uzoran učenik,izvrstan student,jedan od onih „svaka bi ga poželja za zeta“,poslovan čovjek,nasljednik obiteljskog imanja i još uspješnijeg posla,žena iz snova,dvoje slatke djece,poznanika ko u priči,pravih prijatelja taman,zabave ko u lošem američkom romanu i kuća na periferiji grada. Crvtkut ptica i veseli doručci daleko od gradske buke. Prava pravcata idila. Nažalost samo u mraku. Bilo je kasno proljeće,ustvari mu je bilo svejedno. Nije patio od patetike,pa zašto da voli topli proljetni dan. Mrzio ga je. Kao što je uostalom mrzio sve. Pušio je cigaretu i dugo gledao u kolutiće dima,pratio ih je od trenutka kad bi ih ispuhnuo pa sve dok se ne bi raspršili u zraku,smirivali su ga. Ubijali su tok misli u njegovoj glavi i činili te trenutke vrijednim pamćenja. A takvih je bilo malo,bar otkad je postao svjestan sebe. Bio je čudovište,čudovište sa svim onim karakteristikama iz crne kronike. Jedan od onih koji se spominju u člancima preko kojih preletite s debelom dozom prezira,a zatim olakšanja ako ih uspijete zaboraviti. Znao je to,i bolilo ga je. Polako je spustio pogled,šumilo mu je u glavi...osjećao je svu beznadnost i sebe i ovog trenutka,želio ga je zaustaviti...želio je ubiti misli koje su mu rasle u glavi nakon pucnja posljednjeg kolutića...i želio je ubiti sebe. Dugo je skupljao snagu,toliko dugo da je već zaboravio kad je prvi put pomislio na to. Polako se ustao i otišao u svoju sobu,sjeća se da je sve tako dobro isplanirao...znao je da ga nitko neće omest i da nitko neće doći,znao je i da je sebičan,al ga nije bilo briga. Uostalom oni koji budu plakali, neće plakati za njim,već nekom drugom osobom,onom koju on tako brižno čuva godinama. Kao nekakvu sličicu koju pokazuje svijetu. Izašao je u mali vrt ispred kuće i podignuo pištolj,prislonio ga uz glavu...nije dugo čekao,nije niti sekunde oklijevao. Zašto bi? Svatko ko se nađe nadomak nečeg što tako jako želi ne preza da ugrabi predmet želje. Nije ni on. Sat je pokazivao 17.34 kad je umro..kada je ugasio svjetlo...Bilo je 17.33 kad je njegov sin ušao u vrt,i vidio oca kako pada. Imao je 7 godina. I nikad više nije progovorio. Ostao je u tišini ostatak svog života. I na neki način,opet je upalio svjetlo,smiješno? Ne! Al,znate na šta mislim...Povukao je za sobom i sina i ostao čudovište i nakon smrti,malo drukčije,ali čudovište...Bilo je 17.34 minute kad je njegova žena u zajedničkom uredu pronašla slike...slike golih dječaka,možda su dva ili tri imala preko 10,svi ostali su bilo godište njenog sina...Bilo je 17.40 kad su joj javili da joj se muž ubio. Provest će idućih 10 godina u svojoj kući,izlaziti će samo na posao ili kod psihijatra...psihijatra koji će liječiti teži oblik depresije...Bilo je 17.45 kad su nazvali njegovu kćer na mobitel,vraćala se iz škole. Zacrnilo joj se pred očima,nije vidjela auto iz suprotnog smjera i završila pod njim. Ostala je paralizirana,ostatak života bit će ograničena na invalidska kolica... |
Ja ili netko
Razmišljate li ikad o ljudima? Ne mislim pritom na hrpu,masu ljudi...nezaustavljivu kuglu,loptu snijega. Mislim na pojedince,... Na neku osobu,ili više njih. Ja da. Često. Svemir,more,ljudski mozak. Šta ne? Ne volim ta razmišljanja. Ma,znam..zvuči glupo...ali,ja ih se plašim. Možda zato što to najčešće činim kad sam napušena,ili kad stvarno dugo,dugo ne mogu zaspati...znate to stanje,umorni ste,jebeno umorni...osjećate neku težinu koja vas ganja,a ne možete joj pobjeći...često je slučaj da je oboje prisutno,nesanica u mraku sobe i od zadnje pljuge još neraščišćen mozak...i onda počinje...i nezaustavljivo je..kao neki ponor bez kraja...odabereš nekog i razmišljaš o njemu. Dolazi u sam epicentar i ne miče se. I seciram ga polako,gotovo neprimjetno. Svaki dio te osobe. I što se više trudim prestati to mi je slika jasnija. Ne znam dal vam se to ikad dogodilo,ali ako je...žalim vas. Zašto? Jer onda znate o čemu pričam...na trenutke vidim kristalno jasno,a onda opet blackout...hvatam misli i slažem ih u neka ustajala objašnjenja,u neka objašnjenja koja neće zadovoljiti čak ni mene. A ja ih stvaram. Odbacujem ih gotovo s prezirom i nastavljam operaciju. Ponekad mislim da bi mogla potrajati satima. Danima. Mjesecima. Godinama. Pričam gluposti,znam. Nema vremenske oznake za ovu bolest. Bolest čovjeka. Ljudi provedu čitav život pokušavajući spoznati sebe,shvatiti tko su. I zatim naći riječi da drugima objasne sebe. To je ono najgluplje,uhvatite se kako nekome govorite nešto o sebi,kao ja sam ovo i ono...znaš,romantična sam do bola...šta jesi? Ma nisam,serem. Totalno sam apatična prema tome. Šta da? Ne znam. Parodija,... najveća od svih...čovjek! Jer nemamo pojma. Ni ja. Ni ti koji čitaš. Možeš li me pogledati u oči i uistinu mi reći da poznaješ sebe. Možeš li me gledati u oči i reći mi 5 stvari o sebi koje su kristalno jasne. Koje su takve kakvim ih prikazuješ. Ja ne mogu. Mogu probati. Mogu i više od tog. Mogu ti reći tisuću i jednu stvar o sebi. I zvučati će točno. O,da. Prokleto točno. Mogu te uvjeriti da me poznaješ kao nikog prije. Da znaš o meni sve i da sam takva kakvom me vidiš. I mogu te držati u tom uvjerenju godinama. Ne brini,nećeš nikad saznati... ni jesi li me dobro pročitao ili moje riječi tebi nisu bile jasne. Svatko voli pričati o sebi. Ma,voliš i ti. Ne laži. Bar ne samom sebi. Nitko te ne čuje,nitko nije ni blizu tvojim mislima. Zar je tako teško priznati? Ja isto volim,ponekad...ne često,zato što najčešće ne znam što reći. Mislim,znam...al,želiš li ti to uopće čuti,neke stvari nitko ne želi čuti...pa ih nit ne pričaju sami,a ni drugi ih ne pričaju njima. Glupo,zar ne? Zato smo i takve zagonetke. Svaki za sebe. Jedna potpuno nova puzzla. Znaš li zašto mi je tako lako reći toliko toga o sebi. Zašto te mogu gledati u oči i bez treptaja tvrditi da sam ovakva ili onakva. Jer vjerujem u to. Aha,...znam,proturječim sama sebi. Mogu srati da me briga,da sam na nekom levelu svjesna svoje nesposobnosti da se pročitam. Ali,možda i nisam. Možda usitinu vjerujem u sve to što pričam o sebi,i u to da sam onakva kakvom me ljudi doživljavaju. Možda jednostavno ne želim otvoriti mogućnost da sam samo slika,slika nastala od moje olovke i nečije tempere. Skupa smo je stvorili i sad sam tu. Postojim u vremenu i prostoru. Ja. Ja sa svojim osobinama i manama,. Ja onakva kakvom me vide i kakvom se vidim. I sviđa mi se ta slika. Uglavnom. Pozitivna je. I zato je prihvaćam. Želim biti takva. I zato je ne razbijam. Ne sececiram. Ne rastavljam na proste brojeve. Ne pronalazim logiku. Ne slažem puzzle. Ne. Ja ne. Ja ne želim vjerovati u struju svijesti niti u ono što sama pišem. Jer uistinu ima li smisla vjerovati u tok misli. U text bez ikakvih okvira. Bez smisla. Bez radnje. Bez ikakvog toka? Ma,dajte. Pa niste valjda makar na sekundu pomislili da je ovo smisleno. Da možda nemate pojma o tome tko ste. Ili jeste? Biiiiiiiiiip...greška! pustite sebe...niste bitni u ovoj priči...lezite na krevet i razmišljajte o nekom drugom..otvorite pandorinu kutiju...analizirajte...doći ćete do nevjerojatnih otkrića. Ponekad sam tako sigurna u ono što mislim,u ono što ta osoba misli kad me gleda,kad nešto kaže,kad se smije. A jel to tako? Možete li razumjeti vaš odnos i jeste li stvarno u stanju ući u njegovu glavu i saznati kako vas gleda...dok vi tog niste svjesni. Aaaa...zato su izumili tablete za spavanje...tako bar kažu. |
...
Hodala je polako,gotovo da je stajala...u vremenu i je,uvijek. Otkad zna za sebe je bilo tako. Pričali su o bogatstvu života,no nitko ga nije dohvatio...Ona je pokušavala,ili nije. Ne zna ni sama. Ona,ne ja. Uvijek je lakše pričati o njoj ili o njemu ili čak o njima. Privlačnost trećeg lica,tako je i ona to sebi objašnjavala. Jer dok god nije u prvom ni ne postoji. Postoji u trenutku dok to piše,možda i kad čita..ili kad netko drugi čita...no sad je već sve to prefilozofski...a ovo nije trebala biti filozofska priča...nema tu dubinu niti smisao...ne ide nigdje,nit joj je to cilj...samo trag na papiru...ili na nečemu što postoji više od nje i više od ove priče...Ponekad je osjećala prazninu,no samo ponekad. Uglavnom je bila sretna,i znala je to. Neki su joj i zavidjeli...Na sreći,mislim. Jesam i ja,iako sam joj bila prokleto slična...Sad već zvuči ludo,ko dnevnik nekog šizofrenika ili nekog tko je još izgubljeniji od nje..i ne samo u vremenu. No ponekad je sve ono što je inače voljela postajala smetnja,teret...podsjetnik na to da je moglo bolje...da je trebalo bolje...a,onda je opet postajala svjesna da je jebeno nezahvalna,ne sjeća se jeli uvijek bila takva..ili su joj to donijele godine...jesu li svi ljudi takvi,ili je to samo neki njen hendikep..roba s greškom,autić koji ne ide ni s baterijama ili lutka koja ne plače kad je lupneš...bojala se toga,te greške..nitko ih ne voli,to joj je bilo jasno,al ona ju je gotovo mrzila..nije htjela imati greške,a znala je da savršenstvo ne postoji. Nije mu niti težila,nije ga pokušavala dohvatiti,nije ga znala niti opisati. Iskreno,sumnjam da je uopće vjerovala u njega. Dal itko vjeruje u to. Iluzija. Čista. Poput ljubavi...savršene...bez greške...koja se vidi i u pogledu,a ne samo u tjelesnom...znate li takvu? Imate li ju? Dali je uopće tražite? Dali se nadate da ćete je naći? Ona ne. Al,ona je roba s greškom,tako bar kažu...Idealist u priči,cinik u životu. Možda ju i znate,sigurno ju znate..kad razmislim,dobri ste. Sigurno. Jer roba s greškom nije jedna. Niti je sama. I savim sigurno je jedna od njih netko vama blizak,ili ste čak to i vi. Ma,zaboravite...pitanja koja nemaju odgovore...pitanja s greškom,nasmijala se u sebi. U biti je srala...vjerovala je u tu jebenu ljubav,u nekog ili nešto...što je čeka na kraju nečeg,samo ako se pokrene...ako se potrudi,ako je dovoljno bude željela. Al,nije to činila...Nije ni tražila,niti je pokušavala. Glupo,zar ne? Ali,ona je glupa..uvijek je i bila. Servis d.o.o. Čekala je pladanj i sve na njemu...i njega i ljubav. Neće gledati u zube,ne brinite. Čista dostava,ona će vam otvoriti vrata i živjet ćete sretno do kraja života. Nekad je bilo lakše,nekad je doista bilo tako. Lutrija. Čista. Ona voli lutriju. I previše. Možda bi bilo bolje da je živjela nekad. Nije bilo suđenog,nije bilo izbora,nije bilo loših ljubavnih romana i patetike. Nije bilo romantike,nju su izmislili naknadno. Ona vjeruje u to,i šta? Osjećate li sažaljenje? Ja ne. Ni ja ne vjerujem u romantiku,ali neka... ja sam joj prokleto slična. Buljila je u zid...nasmijala se sama sebi,bože kakav film...rekla je. Pogledala je u ruku,joint je već izgorio do pola. Pepeo je stajao na njenoj ruci kao da čeka nekog ili nešto. Čekanje...da...to je ono što ju je mučilo. Prokleto čekanje...povukla je dim i zadržala ga dugo,dugo...osjećala se dobro,uistinu dobro. Zato je voljela pljugu,tu tanku liniju između depresije i sreće...ne,nije ju ona spašavala,nije ju činila sretnom. To ne. Prije bi prestala pušiti,nego si to dopustila. Loš osnovnoškolski roman,tužno djete koje spas traži na krivome mjestu. Ne. Nije bilo tako. Imajte malo više povjerenja u nju. Ona to zna cijeniti. Samo ju je fascinirala...Nekad nije voljela pušiti sama,a onda je otkrila cijeli jedan svijet...misli koje lete i razigrano djete...možda samu sebe nekad...koje trči i hvata ih. I ovisno o tome koju misao uhvatiš možeš se osjećati prokleto dobro ili prokleto loše...Lutrija,kažem vam...Ona ju je voljela. No,jeli bila svjesna da je ta misao ista...ja jesam,al ja nisam ona...ili jesam,tko zna. Al,ni ja ni ona nismo znale što ih čini tako različitim..crno ili bijelo...Ma,pusti priče,ja ne vjerujem u crno-bijeli svijet. Glupo? Pa šta! Ista misao,a različiti osjećaji. Dal ih hvata s drugom rukom ili ih vidi iz drugog kutka. Čudno. Stvari znaju biti tako jebeno čudne,ne zna ih objasniti...ne pokušava...čak i ona zna u čemu je stvar...samo je ponekad tako ugodno biti loše,biti tužan...tko kaže da nije,laže. Nekad joj tako paše biti down,kako bi se reklo u žargonu. I što vam je gore u tom trenutku to vam je bolje kasnije. Najbolja droga,vjerujte mi na riječ. Ja znam,ja sam joj slična. Probajte. Imate svoj život,imate neke...imate nekog,ako ste sretni. Imate stvari,događaje,mjesta,vrijeme...imate sve,stoji vam na dlanu i nazivate to životom. Razmišljate li o tome? Da,sasvim sigurno. Hendikep,kažem vam...životinje ga nemaju...zavidim im na tome. I dal pronalazite rješenja,odgovore na pitanja,objašnjenja života,smisla ...ne,i to sam sigurna. Možete pokušavati,ona to čini. Može vam se činiti da ste blizu,njoj se ponekad čini. Možete se samima sebi činiti tako prokleto pametno. I ona ponekad misli da je. No,zasigurno nemate pojma. O ničemu. Ni o životu. Niti o besmislenim trenucima koji ga čine. Ugasila je pljugu. Uhvatila je sretnu misao. Zna da joj je dobro,većinu vremena je tog i svjesna. Ali,ima taj hendikep...ponekad razmišlja,samo ponekad. Kažem vam,lutrija. A broj koji čekate? Zaboravite na njega! |
Ples djece
Vidjela ga je izdaleka,gotovo da je imala radare za njega. Svi su to znali,pa vjerojatno i on. Trajalo je predugo da bi se moglo sakriti,možda je jednom davno bilo lakše,kad si klinac gluma je nekako prirodnija,i zaljubljenosti su nekako prirodnije. Sviđa ti se,da. Ali,to je sve onako platonski utopijsko. Ne moraš ga imati da bi bio tvoj,niti ga dirati da bi ste bili vi. Dovoljno je da si tamo nedje u nekom šumarku usred neke dječije igre čula od nekog drugog razigranog dječaka da mu se sviđaš. Kasnije se to uočava u svakom pogledu koji uhvatiš,i hraniš se time. Al,vrijeme prođe,a ti si možda isto onako blesavo zaljubljena,al sad to više nije to. Ne zna kad joj je točno to prestalo biti dosta. I kad je poželjela da osim pogleda posjeduje i neki drugi djelić njega. Ali,zna da je u tom trenutku postalo bolno. Mahnula mu je,ne zna ni sama zašto. Nije morala. Ali je svejedno podigla ruku. Nasmiješio se,obožavala je njegov smiješak. Ustvari nije bio ništa posebno,ali je nju izluđivao. Prišao joj je i zbunjeno započeo neki razgovor. Bilo joj je užasno neugodno,njemu još više. Skrivao je pogled od nje i premještao se s noge na nogu. Nije izgledao najbolje,nije uopće ni izgledao. Bar ne kao on. Smiješak ga je odavao,i pogled mu je bio jednako plav. Al,ništa drugo nije bilo isto. Projurile su joj glavom misli,rečenice,sve ono što je načula o njemu zadnjih godina. Nije htjela vjerovati u mnoge,al se znala uhvatiti u sekundama u kojim je vjerovala u sve. Nije znala šta bi mu rekla,nije mu ni imala puno toga za reći. Oni nikad nisu govorili,bar ne jedan drugome. Šta da ga pita,šta da mu reče. Susret je postajao sve neugodniji,pritiskalo ju je nešto,al nije znala kako da se obrani. Tako je bolesno htjela da on još stoji tu i da ga gleda,al nije htjela da priča. Riječi su uvijek ubijale iluzije. Imala je sliku o njemu. O,da. Jebenu sliku. Nitko je nije mogao opravdati niti naslikati. Nitko nije mogao oživjeti sliku iz njezine glave,zato je toliko i trajala. Gotovo unikatno dugo. Sve što je on sad govorio moglo ju je samo upackati. Kao kad temperom pređeš predivnu pastelnu sliku. Došlo joj je da vrisne,i da vrišti satima. Da mu kaže da šuti. Al,nije mogla. Niti smjela. Nije imala pravo reći mu da šuti. Ionako je ona prva podigla ruku. Shvatila je da ga uopće ne sluša,tko zna dal uopće priča. Nešto je bulaznio,da. Al,može li se to nazvati pričom? Pričao je o zajedničkim poznanicima,o osnovnoj školi,o onome što je bilo i nikad više neće biti. O sebi,o svojim planovima. O onome što radi sa životom. Uglavnom je lagao. Ona je to znala. On je znao da zna. Svejedno je lagao,to je bilo kao neko nepisano pravilo među njima. Nešto što bi redovito odglumili tri puta godišnje kad bi se sreli. Ne zna zašto,ne zna ni on. Nisu nikad bili nešto,ni prijatelji ni nešto više. Obični blesavi klinci čiji bi se pogledi sreli s vremena na vrijeme. Uvijek isto. Šteka sa školom u zadnje vrijeme,ne zanima ga. A,šta tebe zanima...pomislila bi. Al,krenuti će njemu,skupiti će on kockice i učiniti nešto....što? Pitala se,on nešto čini već godinama. Samo je to valjda nevidljivo. „Ma,znaš da sam ja uvijek bio pametan mulac.“,rekao bi. Da,bio,mislila je ona. A ovi drugi,kao da ju je zanimalo...Al,uvijek je pitala. Ma,oni su kao ja,vucaraju se okolo. Pa,šta radite po cijele dane,zanimalo ju je. Ah,ništa. Tu bi već postajao blago nervozan,znao je da je čula priče. Da je za njega već pomalo kasno,da neke izbore koje je učinio ne može izbrisati. I da kockice nikad neće poslagati,da neće završiti škole niti učiniti nešto sa životom. Al,nije voljeo kad bi pitala takva pitanja, U tonu je osjećao na šta cilja,al neće joj dati odgovore na glas. Ona je to znala,pitala bi bezveze. Nisu si ništa bili dužni,bili su u principu samo mulci iz iste osnovne škole. Sve preko toga su bile njene fantazije,i njegove kratke brije. Da je nešto trebalo biti,bilo bi. Ona to nije htjela razumjeti,iako je to znala. On ni sam nije znao šta želi. „Moram ići...“,rekao bi uvijek...Smiješno,pomislila bi ona,pa nisam ga pitala ništa tako strašno. Pa,vidimo se onda,valjda. Znali su da će se opet vidjeti,poneki susret je bio neizbježan. I opet će lagati o svojem životu,a ona će klimati glavom. Pričati će iste priče oboje i otplesati taj ples. |
Sekunde u vremenu
Sjedili su za stolom u tišini,još jedno obično jutro. Dva popodne. To je bila jedna od gluposti koja ih je vezala. Smiješno,zar ne? Dva popodne...On je oduvijek govorio da je zora za poslovne ljude,one koji negdje idu sa životom,za njihove roditelje i one koje muči nesanica. Nije jutro za njih dvoje,nije imalo smisla budite se zorom,sve te priče o pjetlu za njega su bile glupost. Nije se slagala s time,al je tako prokleto voljela spavati,pa je i za nju jutro počinjalo u dva. Sjedili su i šutjeli...Ona je nervozno vrtjela prstima uvojkom kose,uvijek je to radila. Sjetio se kako je upravo to prvo primjetio kad su se upoznali...tako ga je prokleto izluđivala s time,znala je to. Hvatala ga je time na svaki znak moguće oluje. Zato su se valjda i tako rjetko svađali,ona bi uhvatila uvojak i on bi se iste sekunde pretvorio u totalnog papučara. Nije si mogao pomoći,a ona je i to znala. On je sjedio i pušio cigaretu,gledao je tupo u sat na zidu,mrzio je to tupo odzvanjanje kazaljki,počeo se dizati. Primjetila je da ga živcira. „Nemoj!“,rekla je. „Dobro!“,sjeo je nazad. Sjetila se onog ljeta kad ga je prvi put dovela kući,bili su skupa nekih mjesec dana,a ona je bila sama doma. Uzbuđeno je čekala cijelo jutro da dođe. I tad mu je užasno smetao taj sat,stalno mu je pogled bježao prema zidu. Molio je da ga makne, „Ozbiljno ti kažem,razbit ću ga.“, „Nemoj!“...“Dobro!“. Njemu je uvijek sve bilo dobro,kad vrati sve te mjesece unazad,sjeti se tisuću tih dobro. Tko zna koliko puta nije bilo dobro,a on bi rekao da je. Često se pitala dal je to zbog uvojka kose koji je vječito vrtila među prstima,priznao joj je jednom da joj je to najjače oružje. Kasnije se nesvjesno time služila u trenucima kad riječi nisu mogle pomoći. „Znaš šta?“,pitala ga je. „Šta?“,“Ništa!“. Uvijek je to radila,a njega je strašno živciralo. Ili nije? Nekad mu je bilo simpatično,al nekad je nekad,a sad su sjedili u tišini satima,i stvarno se ponadao da je ovaj put ipak nešto. To je pokupila jednom davno iz nekog stripa,Dylan Doga čini mu se. „To je strašno fora!“,rekla mu je tad. Nije ništa rekao,privukao ju je i poljubio. „Volim kad me tako iznenada poljubiš“. „Dobro“,rekao je,i počeo to činiti sve češće. Pogled mu je odlutao kroz prozor,bilo je kasna jesen,rekla mu je da je to sjetno miholjsko ljeto pred zimu. Kad je već prekasno za one otužne jesenske kiše,a prerano da se dvoumiš oko toga jel' para iz tvojih usta dim cigarete ili tek odraz hladnoće. Voljela je to miholjsko ljeto,tko zna zašto. Uvijek je voljela čudne stvari,a možda je ovo voljela zbog jedne pjesme,pjesme koju joj je jednom davno svirao bivši dok su sjedili na plaži i gubili se u koncu dana. Pričala mu je to jednom,iako joj je rekao da ne voli priče o bivšima,niti priče o prošlosti. Njene je sve poslušao,čak nije ni bio ljubomoran na njih. Svi ti uvojci sad su bili njegovi,a sve one bivše gitare su sad bile dio prošlosti,svega onoga što nije bilo dovoljno dobro da bi trajalo ili bitno da bi se prečesto prepričavalo...Pjesmu joj je oprostio,pjesme se,mislio je on,ni ne bi trebale zaboravljati. Odlutao je u prošlost,u pretprošlo miholjsko ljeto...Bilo je nešto toplije od ovog,a ona je pričala nešto više,puno više. Razigrano ga je vukla za rukav,molila ga je da je odvede na Grobnik,da je ljubi pod trešnjom, „Kad sam bila klinka sanjala sam da me netko tamo ljubi!“. „Dobro.“,rekao je. Imala je uvijek neke blesavo romantičarske ideje,al volio je taj dio nje,pa ju je vodio na Grobnik,pod trešnju. I ljubili su se tamo čitavu večer,sjeća se da je tad pomislio kako bi je ljubio tamo cijelu vječnost,a mislio je da i hoće. Sad mu se činilo da je to bilo pred tisuću godina,nije znao di su nestale riječi. Pogledala ga je preko stola,opet je vrtio cigaretu među prstima,koliko je vremena samo potratila na objašnjenja. Nije ju razumio,ili nije želio razumjeti. „Ma,rak i ostale bolesti...pa neće valjda baš mene zadesiti?“. Aha,vrtjela bi očima,neće nikoga zadesiti...Sjetila se kad su imali prvu godišnjicu veze,pozvonio joj je na vrata već oko 10,skoro je pala u nesvijest. „Hej,mala,ajde da i ja i ti doživimo jedno jutro!“. Smijao se od uha do uha,bio je razigran poput malog djeteta. Poljubio ju je nježno i darovao neko blesavo poljsko cvijeće. Nije mogla vjerovati,kad su tek prohodali mu je pričala da ne voli cvjećarne i da ne voli miris zatvorenoga cvijeća,“Kad bi meni netko darovao cvijeće,voljela bi da ga nabere neposredno prije,s neke puste i divlje livade.“ Naredio je da na brzinu ubaci par stvari u ruksak,čitavo vrijeme je skakutao oko nje i vukao je za rukav. „Hajde,požuri!“,gotovo je pjevušio. Odveo ju je na autobusni kolodvor,nestašno se dogegao do prvog šaltera i zamolio prodavačicu,ili je bio prodavač... nije se sjećala,čitavo je vrijeme zaljubljeno gledala u njega...da mu da dvije karte za prvi autobus koji napušta ovaj kolodvor,nebitno do kuda ide...Osijek,rekla mu je ona,ili je ipak bio on... „Dobro,onda Osijek.“ Odlično,nikad se nisam ljubila kraj rijeke,pomislila je. Čitav život sam provela negdje uz more,na Pećinama ili ljeti po raznim otocima,al nikad nisam ni trenutak provela poraj neke rijeke. I bilo je tako,čitava dva dana su se ljubili uz Dravu,spavali su u nekom otrcanom motelu.Al nije joj bilo važno,nije ni mislila na to. Znala je samo da ga luđački voli,još više no ranije. Osjećala je da ga svakim danom sve više obožava,al ju ni to nije gušilo. Niju ju bilo briga,za nikoga ni za ništa...Nekada je sve bilo bolje,i on je bio pustolovniji i razigraniji,sad kao da su riječi nestale. A,ona nikad nije bila dobra u potragama...Vani je zalajao pas,trgnula se...“Hej,zvuči mi kao...“. „Nemoj,nemam snage za te misli.“ Vraga nije imao,ionako je bilo kasno...I njemu je zvučao poput njega,al je otrgnuo taj komadić sjećanja i nastojao ga baciti...Nije mu uspjelo,al ovih dana mu štošta nije uspjevalo...Pogledao je na sat,nije bio u stanju procijeniti dal' je vrijeme,nikad mu nisu išli planovi,pokušaji da shvati jel to to ili su si još nešto ostali dužni. Nakon svega ovo se činilo pomalo glupim,al oni su uvijek bili pomalo glupi,ovo je valjda bio nekakav prirodan tijek događanja. Pa je tako došao,sjeo i šutio. Ona je tako htjela,a i on. Rekla je da im je to potrebno,da se neke stvari bolje razumiju u tišini,ionako ni on ni ona nisu voljeli oproštaje,pa zašto nebi to učinili ovako. „Samo dođi,sjedi,budi par sati tu...“, molila ga je. Prošlo je više sati,a oni su i dalje sjedili ovdje. Konačno je smogao snage i digao se. „Molim te,ostani još malo!“,rekla je. I uhvatila uvojak kose,sjeo je nazad. Ionako ustvari nije htjeo ići,samo je mislio da mora. Da je vrijeme. Ili nešto. Možda je krivo osjetio trenutak. Opet su sjedili u tišini...“Ne brini,reći ću ti kad je vrijeme.“ „Dobro!“,rekao je on. Pa su tako i dalje sjedili,njega je živcirao sat na zidu i nervozno je pušio jednu za drugom,a ona je i dalje vrtjela uvojak kose. Sve je bilo kao nekad,al su riječi nestale. Nisu znali zašto,možda zato što je postojalo tisuću različitih objašnjenja. Dogodilo se mnogo onog što se nije trebalo, niti se smjelo dogoditi. Ili,ipak je? Nisu znali odgovore,nisu ih ni tražili. On je bio preumoran za igre,a ona je svoju najveću igru odavno odigrala. Čak nije ni znala zašto ga je zamolila da ostane,zar nije ubiti htjela zatvoriti ta vrata i jednostavno početi zaboravljati. Al,odjednom se čula kako mu govori da ostane,i vidjela je tračak sjaja u njegovim očima,shvatila je da i on to na neki način želi,iako se prvi ustao. Oboje su to željeli podsvjesno,uvijek su sanjali o nemogućem,oni sami su bili nemogući. To je sada znala,prokleto joj je jasno bilo da je ovo samo farsa. Neka! Štagod bilo,potrebno joj je. A i njemu. Pustila je da trenuci prolaze,znala je da su ih oboje tako jebeno bolno svjesni. I bili su. Znao je to i on. Vrijeme ih je polako progutalo,više nisu imali koga zavaravati. Ustali su se i otišli do vrata. Pogledala ga je posljednji put i zavrtila uvojak kose. Namignuo joj je. Nasmiješila mu se. Oboje su odigrali već ranije odiranu igru prvoga susreta. Možda im je i to trebalo,možda i nije. Al,znala je da im je sasvim sigurno olakšalo puno toga. Zatvorila je vrata. Zatvorila je misli. I oči. Jednog dana možda zapiše i priču o njima,a onda će moći zatvoriti i bilježnicu,ponekad je upravo to ono što nekome treba da sve skupa konačno zatvori. Da zatvori prokletu bilježnicu. |
| < | svibanj, 2005 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv